Što je istraživačko novinarstvo?

Što je istraživačko novinarstvo?

Koje su specifičnosti istraživačkog novinarstva. Kako razlikovati istraživačko od „običnog“ novinarstva i može li se ta razlika strogo definirati? Koja je uloga istraživačkog novinara? Što je to istraživački urednik? Kako je istraživačko novinarstvo nastajalo i kako se razvijalo? Kakva je uloga istraživačkog novinarstva danas? Ovaj tekst nema pretenzije da odgovori na sva ta pitanja već samo da pruži osnovnu informaciju o istraživačkom novinarstvu koja će vas možda potaknuti da poželite saznati i nešto više.

 

 1. ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO – POTREBA ILI MIT?

Pitanje ŠTO JE ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO još uvijek izaziva rasprave čak i među samim novinarima-praktičarima, pa i teoretičarima medija.

Jedni su uvjereni kako je ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO vrhunac novinarskog umijeća, te smatraju da su istraživački novinari posebna vrsta novinara.

Drugi smatraju da je ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO tek pomodni naziv, samo način da se drugačije označi dobro, staro, temeljito novinarstvo, koje se nije moglo zamisliti bez neprekidnog trčanja za vijestima, cjelodnevnog „deranja kože na cipelama“.

Dakle, postoji li uopće istraživačko novinarstvo?

Ako postoji po nečemu se razlikuje od «običnog» novinarstva?

Samo dobro novinarstvo ili više od toga?

Istraživačko novinarstvo definitvno postoji i kao teorijska kategorija i u praksi.

Iako je neosporno da istraživačko novinarstvo u osnovi jest dobro, kvalitetno novinarstvo, ono ima i specifičnosti.

Već sam naziv upućuje na istraživanje, na dublje, analitičkije bavljenje nekom viješću, temom, fenomenom ili osobom.

Što čini istraživačko novinarstvo posebnim pokušajmo objasniti podsjećanjem na stalnu dvojbu: da li je uloga novinara samo da neutralno prenosi informacije od izvora ka korisniku ili novinarstvo, na temelju čvrstih zanatskih, etičkih i moralnih kriterija, treba pokušavati objasniti i „popraviti“ stvarnost?

Krajnje pojednostavljeno mogli bismo reći da je „obično“ novinarstvo prenošenje informacija, a istraživačko novinarstvo „kopanje“ ispod površine. Nije slučajno da je naziv jednog od najboljih priručnika istraživačkog novinarstva „Stremi visoko, kopaj duboko“ (Aim high, dig deep…Lucinda Fleeson)

Istraživački novinar «čita tragove»

Jedna od najvažnijih vještina dobrog novinara jest sposobnost da ono što želi reći objasni jednostavno, uvjerljivo i svima razumljivo. Dobar način da se to učini može biti usporedba sa nekim općepoznatim podatkom ili svakodnevnom situacijom.

Ako bismo se tom metodom poslužili da dočaramo što je to istraživačko novinarstvo za usporedbu može poslužiti, na primjer, policijski posao.

Mnogi su novinari poput policajaca pozornika: redovno prate situaciju u području za koje su odgovorni i reagiraju ako se nešto dogodi (takozvani “sektorski” novinari / beat reporters).

U nekim slučajevima policajci-pozornici pružaju zaštitu ako je potrebna i čuvaju mjesto događaja, kako svjedoci ne bi ostali nepoznati a tragovi bili uništeni. Tamo gdje to dopuštaju financijski i organizacijski uvjeti to čine specijalizirano obučeni polcijski službenici.

Tako je i u novinarskom poslu. Većina novinara reagira na događaje tako da o njima izvještava. Oni novinari koji imaju posebna znanja o nekim područjima ponekad su zaduženi isključivo za praćenje područja za koja su specijalisti.

Istraživački novinari, kao i kriminalististi-forenzičari, na temelju postojećih «tragova» otkrivaju što se  dogodilo, a često i predviđaju što će se tek dogoditi. No, oni nisu vidovnjaci. Njihove moći nisu nadnaravne nego proizlaze iz činjenice da znaju koristiti posebna novinarska znanja i metode. Poput kriminalista-forenzičara znaju «čitati tragove».

2. DEFINICIJA ISTRAŽIVAČKOG NOVINARSTVA

Postoji li jedinstvena definicija istraživačkog novinarstva?

Ne postoji.

Teoretičari medija, kao i novinari i urednici koji su o toj temi pisali na temelju praktičnih iskustava, pri pokušaju definiranja istraživačkog novinarstva imaju različite pristupe.

Evo nekih od najčešće korištenih definicija:

Istraživačko novinarstvo jedan je od najtežih novinarskih poslova. Zahtijevno je i traži mnogo truda i vremena. Ono je ujedno uzbudljivo, zanimljivo i donosi nagrade. Istraživačko novinarstvo nije ništa drugo nego otkrivanje onoga što neke osobe, tvrtke ili vladine organizacije ne žele da javnost sazna. Istraživačko novinarstvo omogućuje ispravljanje nepravdi. Ono se temelji na uvjerenju da urednici, reporteri i fotoreporteri mogu unapređivati ljudska prava i ispravljati nepravdu. (David Everett, Detroit Free Press)

Temeljna je stvar da istraživanje bude rad reportera, a ne samo prenošenje rezultata truda nekog drugoga Priča mora govoriti o nečemu što je osobno zanimljivo za čitatelje, gledatelje ili slušatelje; o nečemu što se tiče i njihovog svakodnevnog života. Važno je da se otkriju infpormacije koje netko skriva od javnosti (IRE/Investigative Reporters and Editors Handbook)

Istraživačka priča mora sadržavati originalan rad novinara, a a ne samo prenošenje tuđih otkrića. Istraživačka priča mora ukazati na sistemske probleme, a ne se baviti samo pojedinačnim slučajevima Istraživačka priča mora objasniti složene socijalne probleme, otkrivati korupciju, loše ponašanje i zloupotrebu vlasti (Lucinda Fleeson, Aim high, dig deep)

Postoje tri razine novinarskog izvještavanja. Na prvoj, pasivnoj razini, reporter izvještava o javnom događaju i onome što je tamo rečeno. Na drugoj razini reporter pokušava objasniti ili interpretirati ono što se dogodilo ili je rečeno. Na trećoj razini reporter traga za dokazima o onome što je rečeno. Drugim riječima izvještavanje može biti opće, specijalizirano ili istraživačko Istraživačko novinarstvo želi pružiti informacije koje netko nastoji spriječiti. Istraživački novinar ne traga samo za uobičajenim, nekontroverznim informatorima, već za onima koji znaju uznemirujuće tajne i ljuti su ili uznemireni dovoljno da bi mu ih otkrili.  (David Spark: Investigative Reporting – A study in technique: Focal Press / Linacre House – Oxford, Great Britain, 1999.)

Postoje li obilježja istraživačkog novinarstva oko kojih se svi autori slažu?

Postoje.

Unatoč različitim pristupima neki su elementi  nezaobilazni pri pokušaj udefiniranja pojma istraživačko novinarstvo. Stoga se kao najčešće korištena definicija uvriježila kombinacija ideja raznih autora prema kojoj (bez obzira na to o kojem je masovnom mediju riječ) istraživačka priča mora:

– temeljiti se na originalnom istraživačkom radu novinara

– otkrivati informacije koje pojedinac, organizacija ili tijelo vlasti nastoje skriti od javnosti

– argumentirano ukazivati na problem od općeg interesa

3. DA LI JE SVAKI NOVINAR ISTRAŽIVAČKI NOVINAR?

Ovo je još jedno pitanje na koje jedinstven odgovor nemaju niti sami novinari.

Jedanaest iskusnih novinara, članova Upravnog odbora organizacije istraživačkih novinara i urednika iz SAD-a  „Investigative Reporters and Editors Inc.“ (IRE) pokušalo je na ovo pitanje odgovoriti provjeravajući tri različite tvrdnje:

Svaki novinar je istraživački novinar.

Svaki novinar bi trebao biti istraživački novinar.

Svaki novinar može biti istraživački novinar.

Bilo bi sjajno kada bi svaki novinar bio istraživački novinar, ali to na žalost nije točno. Većina novinara nisu istraživački novinari iz brojnih objektivnih razloga. No, je li mudro kazati da bi svaki novinar trebao biti istraživački novinar? Neki novinari moraju pisati i o domaćim ljubimcima, uštedi energije i slično. Prema tome, svaki novinar može biti istraživački novinar. Nema u tome ništa neobično. Treba samo biti znatiželjan i željeti saznati da li je svijet dobar ili loš. (Steve Weinberg, The Reporter’s Handbook – Bedford/St. Martin’s, Boston-New York, 1996.)

I novinari koji svakodnevno pišu ili pripremaju radijske i TV priloge o kućnim ljubimcima ili uštedi energije mogu biti istraživački novinari.

Da bi priča zadovoljila kriterije istraživačkog novinarstva mora se baviti temom koja nije važna samo za jednu osobu ili uski krug ljudi, priča mora biti rezultat rada novinara koji je temu  istražio, otkrivajući informacije koju je netko pokušavao skriti.

Za vrijednost istraživačke priče nije presudno da li se novinar bavio korumpiranošću najpopularnijih političara ili pronevjerama u lokalnom komunalnom poduzeću.

Novinar koji izvještava o kućnim ljubimcima može to činiti, na primjer, kroz priče o neobičnim kučnim ljubimcima, priče o ljudima koji su cijeli život posvetili životinjama ili priče sa savjetima kako nabaviti kućnog ljubimca i brinuti se o njemu. Takve priče mogu biti odličan novinarski rad, ali svakako nisu istraživačko novinarstvo.

Ako isti novinar istraži način dobavljanja egzotičnih kućnih ljubimaca iz inozemstva, pa otkrije i dokumentira primjere krijumčarenja i zlostavljanja životinja, korumpiranosti carinika i slično on je napravio istraživačku priču.

Svaki novinar dakle može biti istraživački novinar, ali samo neki novinari su sve vrijeme istraživački novinari.

4. ISTRAŽIVAČKI UREDNIK – PLESAČ NA ŽICI

Istraživačko novinarstvo zahtijeva mnogo, znanja, vještine, truda, ali i vremena i novca.

Zašto su novac i vrijeme toliko važni baš za istraživačko novinarstvo?

Ako želite otkriti nešto što je namjerno skriveno ili ozbiljno istražujete ono čime se drugi nisu bavili neophodno vam je vrijeme dulje od uobičajenoga za jednostavnije novinarske priče.

Razlog je isti kao pri istraživanju bilo koje vrste: ponekad je potrebno dugo promatrati i provjeravati da bi se uočilo, a zatim i dokazalo kako postoji nešto što je inače teško vidljivo ili da bi se objasnilo ono što se činilo posve nejasnim.

Što je vrijeme istraživanja dulje troškovi su veći.

Teoretski, moguće je dobru istraživačku priču napraviti i u kratkom vremenu i s malo novca, ali to je izuzetak, a nikako ne pravilo.

Vrijeme i novac posebno su važni ograničavajući elementi jer na njih novinari ne mogu utjecati.

Novinar može biti vrhunski obrazovan, inteligentan, pismen, vješt u korištenju svih novinarskih metoda i dostupnih tehničkih pomagala, te specijaliziran za određenu tematiku, ali ako ne može dobiti dovoljno vremena i novca neće moći napraviti kvalitetnu istraživačku priču.

Zbog mnogo potrebnog vremena i velikih troškova gotovo je neznatan broj novinara-slobodnjaka („freelancera“) koji se odlučuju baviti istraživačkim novinarstvom, radeći samostalno i zatim prodajući svoje priče zaintersiranim redakcijama.

Iz istog razloga i mnoge redakcije, pa i čitave medijske kuće, nemaju zaposlene novinare koji se bave samo istraživačkim novinarstvom..

Tek u malom broju redakcija postoje novinari kojima su isključivi zadatak istraživačke priče.

Rijetki su izdavači koji mogu plaćati stalne timove što se bave jedino istraživačkim novinarstvom.

Žele li oni izdavači koji si mogu priuštiti da plaćaju istraživačke novinare da im se to i isplati moraju biti spremni na još jedan trošak koji se zove – istraživački urednik.

Kao svaki urednik i istraživački urednik trebao bi imati bogato iskustvo novinara-reportera u radu na temama kakvima se bave novinari iz njegovog tima – dakle istraživačkim temama.

Ali to zapravo znači da bi istraživački urednik trebao imati sve osobine koje su presudne za uspješan rad bilo kojeg urednika specijaliziranog za određenu vrstu tema, jer istraživačka tema može govoriti o kulturi, politici, kriminalu, ekologiji, baletu ili bilo kojoj drugoj oblasti.

 

Da li je to realno moguće?

Dokaz da to jest moguće jedan je od najuspješnijih novinskih istraživačkih urednika, David Boardman (dboardman@seattletimes.com) koji je sa svojim istraživačkim timovima osvojio niz novinarskih nagrada.

Sa svojom istraživačkom ekipom iz lista „The Seattle Times“ nekoliko je puta osvojio Pullitzerovu nagradu, najcjenjenije novinarsko priznanje koje se dodjeljuje u svijetu, usporedivo jedino sa Nobelovom nagradom za dostignuća u znanastvenim disciplinama.

Uz objavljivanje istraživačkih priča u redovnom izdanju novina, «SeatlleTimes» povremeno priprema i posebna izdanja sa velikim istraživačkim pričama ili izdanja u kojima su salkupljene sve priče iz neke serije istraživačkih članaka koji se bave određenim problemom.

Praveći popis osobina što ih treba imati uspješan urednik, David Boardman je ustvrdio kako urednik, želi li biti uspješan, mora preuzeti mnoge, često posve suprostavljene uloge.

Između ostaloga, objašnjava Boardman, uspješan urednik obavezno je svojim novinarima: reporter, trener, učitelj, učenik, psihijatar, dirigent, čitatelj, knjižničar, diplomat, foto urednik, grafički urednik, branitelj, tužitelj, humorist, ispovjednik… (Savjetnik: 20 šešira uspješnog urednika – 20 HATS OF AN EFFECTIVE EDITOR)

Uspješan istraživački urednik uz sve to mora biti istovremeno sjajan strateg “na duge staze” i pragmatični taktičar koji ima jasan plan, ali u svakom trenutku zna što učiniti ako se plan ne ostvaruje.

Rad na istraživačkoj priči može biti iznimno frustrirajući. Nakon dugog i napornog rada na nekoj temi možda otkrijete da nije moguće napraviti priču kakvu ste planirali.

Savjet Davida Boardmana je stoga: napravite urednički plan čitavog projekta, stalno kontrolirajte njegove rezultate i provedivost….i nemojte oklijevati promjeniti plan, pa čaki i odustati od priče ako analiza pokaže da ne možete kontroliratri vrijeme, troškove ili samu priču. Boardman je za istraživačke urednike pripremio i niz savjeta o tome kako zamisliti, razviti i “lansirati” uspješnu istraživačku priču (David Boardman; Rađanje velikog projekta / Birthing the Big Project)

5. KRATKA POVIJEST ISTRAŽIVAČKOG NOVINARSTVA

A) KAKO JE SVE POČELO?

Pojava istraživačkog novinarstva vezana je za SAD, gdje su se zbili događaji ključni za razvoj istraživačkog novinarstva, poput osnivanja prve organizacije koja je okupila istraživačke novinare i urednike (IRE), te afere Watergate kojom je dnevni list „Washington Post“ objavljujući informacije o prisluškivanju političkih protivnika prislio na ostavku tadašnjeg predsjednika Richarda Nixona.

I osnivanje IRE-a i afera „Watergate“dogodili su se, međutim, prije tridesetak godina, ali korijeni istraživačkog novinarstva sežu mnogo dalje – do početka 20. stoljeća.

Već u  19. stoljeću politička i sudska praksa u SAD-u proširivale su slobodu javnog govora, pa tako i onoga u novinama. Dolaskom novih skupina imigranata u SAD, te omogućavanjem ženama da glasaju, novine su dobijale sve veću ulogu u izborima. To je značilo ogromno povećanje utjecaja na javno mnijenje.

Poruke populizama, pokreta koji je započeo krajem 19. stoljeća, potaknut ekonomskom situacijom i nastojanjima da se pomogne srednjem sloju, farmerima, te malim industrijalcima i trgovcima, širile su se uz pomoć novina na Jugu i Srednjem zapadu koje su podupirale populističke ciljeve.(prof. dr. Josip Kregar, Značaj istraživačkog novinarstva za razvoj demokratskog društva – Zagreb 2001.)

Glasnogovornici pokreta bili su novinari novog tipa. Skupina novinara, povezanih osjećajem misije, polemički i senzacionalistički otkrivala je primjere zloupotrebe bogatstva i političke moći, političku korupciju i nezakonitost. Od 1902. do 1920. godine objavili su više od tisuću članaka o velikim kompanijama i političkoj korupciji.(E. Foner, J.A. Garraty; The Readers Companion to American History – Boston, Houghton Miflin 1991.)

Ta skupina novinara razotkrivala je korupciju uvelikim gradovima poput Chicaga, St. Louisa, Minneapolisa, San Francisca…a na njihovoj su meti bile i velike kompanije, poput naftnog giganta Standard Oila.

Karakterizirao ih je visok stupanj socijalne odgovornosti, stil kojim su budili emocije javnosti, vještina pisanja i neskrivena ambicija da postanu savjest društva.

Bili su to vrlo nadareni novinari s visokim književnim ambicijama. Neki od njih u povijesti su i poznati kao uspješni književnici, a nitko osim njihovih suvremenika nikada nije ni čuo da su se ti pisci bavili novinarstvom, pogotovo da su utemeljili istraživačko novinarstvo.

U toj skupini novinara bili su, na primjer slavni romanopisci Theodore Dreiser i Jack London.

Kada je primjećeno da britka kritika obijesnih bogataša i političara privlači pozornost publike, izdavači su nastavili poticati novinare na istraživačko novinarstvo. Novine više nisu samo prenosile vijesti, one su ih stvarale.

Izdavači su plaćali izvrsne honorare novinarima koji su bili u stanju stvarati vijesti i zainteresirati čitatelje da s nestrpljenjem očekuju slijedeću njihovu priču, davali su im dovoljno vremena da se dobro pripreme, te su im ostavljali da sami biraju teme. Narudžba članka od pravila postala je izuzetak.

U javnom životu nije više bilo osobe koja je mogla izbjeći nadzor i kritiku novina, bez obzira na to koliko bila bogata ili politički moćna. Novine koje su koristile mogućnosti istraživačkog novinarstva dobijale su stalno nove čitatelje.

I one novine koje to isprva nisu činile morale su početi. Cilj njihovih izdavača često više nije mogao biti da pridobiju nove čitatelje. Zakasnili su, pa su se morali zadovoljiti pokušajem da ne izgube previše dotadašnjih.

B) RIZICI “PODIVLJALOG“ NOVINARSTVA

Iistraživačko novinarstvo nosi i razne vrste rizika. Glavni rizik je mogućnost zloupotrebe i masovne manipulacije. Već u ranoj povijesti istraživačkog novinarstva  dogodio se čitav niz takvih zloupotreba i manipulacija.

Populistički stil pisanja i sve raširenije prihvaćanje mišljenja da je svaka kritika ili optužba objavljena na senzacionalistički način opravdana i neupitna omogućavao je nizanje stereotipnih slučajeva.

Osim dotadašnjih meta, uglavnom kapitalista, u mnogim tekstovima već početkom 20. stoljeća, isključivo negativnu ulogu dobijali su useljenic u SAD (Irci, Slaveni, Židovi…). Takav stav opravdavao se ukazivanjem na navodnu zavjeru protiv poštenja, čednosti i američkog morala.

Javnost je lako prihvaćala teoriju zavjere. Jedan od najboljih primjera pogubnog utjecaja takvog „istraživačkog“ novinarstva je čuveni „slučaj Sacco i Vanzetti“.

Dvojica talijanskih useljenika, postolarski radnik  Nicola Sacco i trgovac ribom Bartolomeo Vanzetti osuđeni su na smrt i u kolovozu 1927. godine su pogubljeni, iako na sudu nisu izneseni nepobitni dokazi da su počinili ubojstva za koja su bili optuženi.

U stvaranju euforije oko suđenja i raspirivanju teorije zavjere ogromnu ulogu imale su novine što su u nastavcima objavljivale tekstove koji su presuđivali optuženicima samo zato što su bili siromašni useljenici koji su slabo govorili engleski.

Novinarstvo koje zloupotrebljavajući postojeće stereotipe i stvarajući nove, podstiče netrepeljivost, ksenofobiju, šovinizam, nasilje…nije istraživačko novinarstvo. Takvo novinarstvo čak i nije novinarstvo, jer ne zadovoljava niti onaj elementarni kriterij: da neutralno prenosi informacije od izvora ka čitatelju, slušatelju ili gledatelju.

Na pogubno djelovanje senzacionalističkog “istraživačkog” novinarstva koje je pridonijelo da javnost u slučaju “Sacco i Vanzetti” osudi siromašne useljenike mnogo prije nego što su se u sudnici počeli iznositi dokazi upozorio je čak 74 godine nakon njihova pogubljenja patolog-forenzičar dr. Henry Lee.

Naknadno vještačenje dr. Leeja,  čuvenog američkog patologa-forenzičara, najcjenjenijeg kriminalista današnjice, pokazalo je da je u ovom slučaju, kao i u nekim drugim poznatim sudskim slučajevima iz bliže prošlosti, sud pogriješio jer nije bilo osuđujućih dokaza.

U svim tim slučajevima sporne sudske odluke bile su u skladu sa stavom javnosti potaknutim bjesomučnim ponavljanjem stereotipa u “istraživačkim” pričama.

Mediji su prvi osuđivali bez dokaza, a potom su to činili  i sudovi. (Povratak na mjesto zločina; Dr. Henry Lee i dr. Jerry Labriola/2001. Prijevod na hrvatski – Nakladni zavod Matice Hrvatske, 2002.)

C) MOŽETE UBITI NOVINARA, ALI NE MOŽETE UBITI PRIČU

Istraživački novinari pridonijeli su čak i da jedan predsjednik SAD-a odstupi s dužnosti.

Richard Nixon je dao je ostavku 1974. nakon afere prisluškivanja političkih protivnika u koju su bili upleteni i njegovi bliski suradnici.

Slučaj je inicirao istražiteljski tim dnevnog lista „Washington Post“, a priključili su se i drugi mediji.

Taj puta napravljen je niz pravih istraživačkih priča koje su stvarno razotkrile i skandal i pokušaj vlasti da se taj skandal zataška.

Zbog činjenice da je “srušila” predsjednika ova afera poznata pod nazivom “Watergate” zapamćena je kao najslavniji uspjeh istraživačkog novinarstva.

Moderno istraživačko novinarstvo nije započelo aferom „Watergate“, ali je taj slučaj stvorio legendu o istraživačkom novinaru kao američkom heroju, a mnoge su redakcije nakon toga organizirale istraživačke timove.

Ta nagla popularnost istraživačkog novinarstva ponovo je podsjetila na sve rizike koji prijete da ozbiljno, analitičko i dokumentirano novinarstvo pretrvore u njegovu suprotnost.

Poslije afere Watergate istraživačko novinarstvoje podivljalo. Sve je postajalo metom i svatko je mmogao biti napadnut. Uvriježilo se mišljenje da istraživačka priča koja ne uzrokuje nečiju ostavku nije dovoljno dobra. Ako ne možete nekoga strpati u zatvor zaboravite priču – plastično je to opisao Leslie L. Zaitz, istraživački novinar lista The Oregonian iz Portlanda.

Godinu dana nakon Watergatea, 1975., skupina novinara utemeljila je organizaciju Istraživački novinari i urednici (Investigative Reporters and Editors Inc. / IRE), koja je postoji i danas.

Prva velika zajednička akcija koja je proslavila IRE dogodila se 1976. godine, kada je ubijen Don Bolles, reporter lista “Arizona Republic” i jedan od utemeljitelja IRE-a.

Bolles je likvidiran dok je istraživao političku korupciju i organizirani kriminal u Arizoni, što je rezultiralo angažiranjem tima IRE-ovih novinara dobrovoljaca.

Reporteri iz 27 novinskih, radijskih i TV redakcija nastavili su širom Arizone istragu koju je započeo Bolles. Rezultat je bio 23 objavljene istraživačke priče o korupciji i kriminalu.

Tada je prvi puta upotrijebljena izreka: „Možete ubiti novinara, ali ne možete ubiti priču“.

Od 1978. godine sjedište IRE-a je u Novinarskoj školi Sveučilišta u Missouriju (University of Missouri School of Journalism).

IRE (www.ire.org) uz američke već godinama okuplja i novinare, urednike, predavače i trenere, te studente novinarstva iz cijelog svijeta.

Po ugledu na IRE kasnije su i u mnogim drugim zemljama osnovane organizacije istraživačkih novinara čiji članovi razmjenjuju informacije i zajednički rade na pričama.

Na 2. Svjetskoj konferenciji istraživačkog novinarstva u Kopenhagenu, u svibnju 2003. godine utemeljena je Svjetska mreža istraživačkih novinara u koju su pozvane sve nacionalne, regionalne i kontinentalne organizacije istraživačkih novinara.

(www.globalinvestigativejournalism.org)

Iako je povijest istraživačkog novinarstva započela u novinama ono odavno nije privilegija tiskanih medija. Koristeći specifičnosti elektronskih medija uspješne istraživačke priče danas rade i radijski i TV novinari, a postoje i novinari, koji osvoje istraživačke tekstove objavljuju samo na internetu.

Izvor:mediacentar_online

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com
Share This