Todorićevo blago iz podruma

Jednima je davao stotine milijuna kuna ulaganjima, jedne je potpuno zanemarivao, ali svi su bili posebni na svoj način

Pišem o vinu više od 20 godina, a Ivicu Todorića, koji je desetak godina bio najveći hrvatski vinar, službeno nisam upoznao. Sreli smo se jednom. Davno. U minhenskoj zračnoj luci iščekivali smo hoće li poletjeti posljednji avion za Zagreb tog dana. Sjedio sam i čitao pa, podignuvši glavu, ugledao poznato lice i automatski ga pozdravio. Vjerojatno nije znao tko sam, no pristojno je odzdravio i razmijenili smo nekoliko kurtoaznih rečenica vjerojatno uobičajenih među ljudima koji ne znaju gdje će prespavati. Avion je ipak stigao i stigli smo kući. U to je vrijeme Todorić, odnosno njegov Agrokor, već bio vlasnik Jaska vina, koje je preuzeo prije gotovo 20 godina.

Vinarija je bila na rubu propasti. Vina baš nisu bila dobra, imidž je bio još gori i činilo mi se da bi je mogla spasiti ljubav prema vinima. Drugi razlog za kupnju nisam vidio. Nadu je razbuktalo i Todorićevo dovođenje u Jaska vino jednog od najpoznatijih hrvatskih enologa, mr. Franju Francema. Vinarija je imala vinograde na odličnim položajima Plešivice, koju smatram najboljom vinskom podregijom u Hrvatskoj, i prekrasan stari podrum podno staze za motokros u Mladini. Jaska, što je nadimak Jastrebarskog, tad je imala i obiteljske vinarije koje su napredovale golemim koracima, pa nije bilo razloga da ih Jaska vino barm ne slijedi, ako već ne pretekne. No, osim pojedinih “incidenata” s dobrim vinima, vinarija koja je promijenila ime u Mladina, nije napredovala. Nekoliko godina poslije Todorić je preuzeo Belje. Za kunu, rugaju se mnogi, ali šute o milijunskim dugovima koje je ostavio prijašnji vlasnik Siegfried Rudolf Einhellig. Vinski podrumi bili su u stečaju, a ime Belje u pristojnim vinskim društvima nije se spominjalo. No dobro grožđe je raslo.

U Agrokor se, kao šef za vina u koncernu, vratio Francem i pozvao, bilo je to prije 10 godina, da kušamo prvu “njegovu” beljsku berbu – 2006. I danas pamtim Sivi pinot berbe 2006. vinarije Belje koji smo kušali u prekrasnoj kući u baranjskim vinogradima koju su poslije kolokvijalno zvali Gazdinom vilom. Izvanredno vino prestali su proizvoditi jer ga, kažu, nisu mogli prodati. To je problem ove sorte koju naši prosječni potrošači ne poznaju ili ne razumiju, a jedna je od najboljih i najneobičnijih na svijetu. Bijela sorta može dati vina čija je boja između ružičaste i bakrenaste. U magli se po dobrome sjećam i rajnskog rizlinga iste berbe, ni njega više nema u prodaji, a i ostala bijela vina bila su dobra. Crna su još bila premlada, sazrijevala su, pa nam ih nisu ni ponudili.

Belje | Author: Marko Mrkonjic/PIXSELLMARKO 

Bila je to prva berba u Belju pod Agrokorovom upravom, i to početak uzleta jedne od najvećih hrvatskih vinarija. Slijedila su svjetska priznanja crnim vinima Belja. Zlatnu medalju i titulu regionalnog prvaka na Decanterovu ocjenjivanju 2010. osvojio je doista odličan Merlot 2008. Pet zvjezdica i titulu najboljeg hrvatskog vina Cabernet sauvignon 2009. dobio je 2015. na Vinskim zvijezdama, najopsežnijem i najstrožem ocjenjivanju u Hrvatskoj. Godinu potom pozlatio se i na njemačkom ocjenjivanju Mundus Vini. Puno su zlatnih medalja osvajali beljski crnjaci u Bergamu, na svojevrsnom svjetskom prvenstvu vina od merlota i cabernet sauvignona, a iz podruma su izlazile i sve bolje frankovke.

Pamti se Frankovka Goldberg izborne berbe 2012. No Gazda je, pričalo se, patio za graševinom. Agrokor je samo u novu vinariju sagrađenu podno vinograda uložio 20 milijuna eura. U ogromne inoks posude, s elektronički vođenim hlađenjem, pretakanjem, filtriranjem i ostalim fazama vinifikacije do punjenja, stane osam milijuna litara vina. Stari podrum u Kneževim Vinogradima obnovljen je stoljetnom ciglom iz Beča, kupljenom nakon pažljivog rušenja tamošnje zgrade te novim drvenim bačvama u kojima odležavaju crna vina.

Vinogradi Belja | Author: Marko Mrkonjic/PIXSELLMARKO 

Tamo su i kušaonica te jedna od najvećih vinskih arhiva u Hrvatskoj. U njoj je više od 20.000 boca, a najstarija je iz 1949. Hrvatske vinske arhive nemaju vina otprije Drugog svjetskog rata jer su boce u borbama uništene. Nisu popijene nego su u njih ulazili konjima i razbijali. Agrokorov plan bio je i sagraditi hotel s pet zvjezdica na mjestu uredske zgrade, koji bi tunelom ispod ceste bio spojen sa starim podrumom. Uređene su i biciklističke i pješačke staze te vidikovci u vinogradima, kojih Vina Belje imaju više od 600 hektara, a neki od njih su na ponajboljim baranjskim položajima. Više puta godišnje uživali smo tamo u odličnim vinima i hrani, često i s Todorićevim najbližim suradnicima, koji su, uz čašu, dvije, tri, pričali koliko Gazda voli Belje i graševinu.

Čulo se tako i koliko ga je pogodilo proglašenje Velike berbe Graševine 2011. Iločkih podruma drugim od svih najbolje ocijenjenih bijelih vina na Vinskim zvijezdama prošle godine. “Zašto naša graševina nije prva?” To je navodno pitao. Ne znam što su mu odgovorili, no vjerujem da ga je posebno pogodilo što se o graševini Iločkih podruma priča bolje nego o onoj iz Belja. I Iločki podrumi bili su u sustavu Agrokora nekim neobičnim aranžmanom, koji je obuhvaćao i Istravino, a preko njega i veliki makedonski vinograd Valandovo. Neobičnim razrješenjem tog aranžmana Iločki podrumi su izašli iz Agrokora, a Valandovo je ostalo.

Vinogradi Belja | Author: Marko Mrkonjic/PIXSELL

Zbog graševine je Belje morao napustiti izvrstan enolog Marijan Knežević. Zar doista sva svjetska priznanja beljskim crnjacima nisu bila dovoljna potvrda da radi dobro, ili je razlaz rezultat osobnih sukoba, službeno se ne zna. Činjenica je da je Agrokor Kneževiću stalno slao tutore, uglavnom iz inozemstva, i nije ga puštao da radi kako misli da je najbolje. Vino je poseban proizvod i tko želi vrh, ne može razmišljati o novcu. To su shvatili u Iločkim podrumima, pa su Veliku berbu Graševine pustili da sazrijeva pet godina, a Belje najbolje graševine gura na tržište već 14 ili 15 mjeseci nakon berbe.

Lijepo je prodavati vino uoči Božića, no do Uskrsa bi bilo bolje pa bi bolji bio i imidž vinarije. Vinski dio Belja ima sreću da je Kneževića naslijedila dugogodišnja suradnica, također odlična enologinja, Suzana Zovko, koja će, ako će novi upravitelji imati strpljenja, sigurno nastaviti skupljati svjetska zlata za crna, a početi i za bijela vina. I mi ćemo u njima uživati. Koliko je god stotina milijuna kuna u Belju uloženo u ratarstvo i stočarstvo te mliječnu i mesnu industriju, vino je, kvalitetom, perjanica tvrtke. I najjeftinija su dobra, većina je vrlo dobra, a neka su, ne obavezno ona najskuplja, odlična. Suhomesnati proizvodi su dobri, ali ne više od toga. Kao i sirevi.

No odlične sireve Agrokor je radio u Istri, u tvrtki koja je stvorila zbrku s imenima pa je malo tko razumio što je Agrolaguna a što Laguna, a ove godine su i vinski dio poznat kao Vina Laguna preimenovali u Vina Istria. Sirana i uljara čak i nisu bile izdvojeni brend. No ta je tvrtka prva izdvojena iz Agrokora nakon početka krize. Poslovni mediji su pisali kako je 51 posto vlasništva preneseno na skrbnički račun u Kreditnoj banci Zagreb, iza kojeg navodno stoji kralj osiguranja Dubravko Grgić. Tko je god preuzeo Agrolagunu, dobro je učinio jer je tvrtka na sigurnim temeljima. Tu se malo ulagalo u zgrade i izgled, a poprilično u masline, lozu i tehnologiju. Maslinova ulja su im odlična kupnja jer nema ni miješanog ni sortnih koji se mogu mjeriti s njihovima po omjeru cijene i kvalitete. Čak su se i male bočice odličnih sortnih ulja picholine, pendolino, ascolana, leccino te istarska bjelica mogle pronaći u supermarketima, a takvu kvalitetu izvan specijaliziranih prodavaonica nisam vidio ni u Italiji ni u Španjolskoj. Tvrdi sirevi iz Stancije Špin u Taru pokraj Poreča prodavali su se na akcijama u Konzumu po cijeni nižoj od 100 kuna za kilogram, što je također bila nevjerojatna vrijednost za novac. Na Stanciji i prekrasnom vidikovcu u vinogradu uživalo se u kolutu (velikom poput kotača) zrelog tvrdog sira koji se lomio rukama. DUŠKO MARUŠIĆ/ PIXSELL Veliki tvrdi sir koji podsjeća na parmezan ili grana padano nisu, koliko znam, prodavali izvan Stancije Špin. Možda ga nisu ni prodavali nego su se njime častili samo gosati kompanije. No prodavali su, i to dobro, vina. Kao i kod Belja, sve su kategorije odlična vrijednost za novac. Pakiranja poput bag-in-boxa preporučujem svojoj djeci (punoljetna su) za tulume jer vjerujem da su korektna, pitka i da nikome tko ih pije u razumnim količinama neće biti loše. Najjeftinije butelje, riječ je o liniji Select, čija je cijena ispod 40 kuna, čak su i bolje od beljskih.  Za preporuku su Malvazija, mješavina crnih sorata Terra Rossa i nježni crveni slatkiš Muškat Ruža. Festigia je bolja linija i ta su vina, posebno crnjaci, a nadasve mješavina merlota i syraha Castello, također skupljala zlata po svijetu. Cijena im je do 80 kuna i mogu se ponuditi i zahtjevnijim gostima. Najviši Lagunin razred su vina Festigia Riserva pod kojom se pune malvazija i cabernet sauvignon, a za posebne prilike je Festigia Malvazija Vižinada Riserva. To vino nosi i ime vinogradarskog položaja na bijeloj zemlji, s koje stižu karakternija vina nego s crvene, a napunjeno je 2013. Dosad proizvedena Lagunina vina naučila su nas na dobro, a mlada ekipa, predvođena enologom Milanom Budinskim, jamstvo je da ćemo u njima i dalje uživati. MARKO MRKONJIC/PIXSELL Ima Agrokor i treću veliku vinariju, a to je Vupik. Poljoprivredni div se na više od 6500 hektara obradivih površina, bavi ratarstvom, povrtlarstvom, stočarstvom a ima i 120 hektara vinograda. U Agrokoru su od 2010., no nisu postali prepoznatljivi vinski brend. Pričalo se da rade za izvoz u Rusiju, no pitanje je je li zadnjih godina i to moguće zbog embarga na izvoz u Putinovo carstvo. U vrijeme suradnje s Istravinom i tog ne sasvim razjašnjenog poslovno-vlasničkog odnosa, Agrokorova vinska divizija imala je i vrlo dobro dalmatinsko vino. Riječ je o Plavcu Mili Poljoprivredne zadruge iz Stona na Pelješcu. To vino iz berbe 2009. dobilo je 2014., prve sezone Vinskih zvijezda, pet zvjezdica.  To znači najmanje 95 bodova na listi do 100, a ocjenjivači nisu škrtarili s pohvalama.  – Puno, sočno, elegantno, zrelo i slasno vino dobro drži godine. Uravnoteženi plavac primjeren je pašticadama i jelima od divljači – opisali su vino čija je butelja u Konzumu stajala samo 70 kuna. Sve su te vinarije neko vrijeme bile okupljene u Agrokor vinima, što se i danas vidi po, primjerice, istim buteljama za jeftina, srednja i skuplja vina čak i u vinarijama koje su prije krize napustile koncern. Sve vinarije pod istim krovom ipak nisu mogle, pa su se razišle, a trgovina vinima prebačena je u Jamnicu.  Budućnost vinarija koje su, ili su bile Agrokorove, dobro je opisao Veljko Ostojić, predsjednik uprave Lagune. – Što god se dogodilo s Agrokorom, vinogradi, masline i stoka će ostati dobar posao u Istri – rekao je u ožujku dok je i Laguna bila u koncernu. Tome se može dodati samo da onoga tko uništi Lagunu i Belje treba strpati u zatvor, a onome tko spasi Vupik i Mladinu dati Nobelovu nagradu.

Izvor: Express

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *